Januarski računi za električnu energiju otvorili su novu rundu javne rasprave o cijenama struje. Doba godine kada ta tema neizbježno zauzme vodeću poziciju u malim finansijskim analizama svakog domaćinstva, jer računi za struju volšebno porastu, a samim tim i pritisak na operatere u sistemu snabdijevanja električnom energijom.
U saopštenju koje je prije par dana objavila Elektroprivreda Crne Gore (EPCG), poruka je jasna: cijena aktivne električne energije nije povećavana, a promjena ukupnog iznosa računa rezultat je rasta regulatornih mrežnih usluga koje utvrđuje Regulatorna agencija za energetiku, povećanja od 2,85% na strani CGES-a, kao i prestanka primjene amortizacionog popusta na dio mrežne komponente CEDIS-a (4,15%) koji je EPCG prethodnih godina preuzimala na sebe.
Drugim riječima, teret je sada u većoj mjeri vraćen u tarifni sistem. Istovremeno, EPCG naglašava da je dominantan razlog većih januarskih računa rast potrošnje, koja je bila za više od 36% veća u odnosu na prosječnu mjesečnu potrošnju tokom 2025. godine. To je argument koji se oslanja na sezonski karakter potrošnje, ali i na činjenicu da hladniji mjeseci gotovo uvijek izbacuju domaćinstva iz uobičajenih okvira.
Posebno se ističe podatak da su domaćinstva sa potrošnjom ispod 500 kWh, njih 77% tokom 2025, odnosno 65% u januaru 2026., i dalje sistemski zaštićena kroz model popusta. EPCG dodatno podvlači da je odnos prosječne neto zarade i cijene električne energije danas povoljniji nego 2020. godine, tvrdeći da je kupovna moć u odnosu na račun za struju gotovo udvostručena.
U prilog toj ocjeni, kompanija je dostavila i grafički prikaz uporednih cijena i odnosa plata i računa u proteklih pet godina.
Ono je što je sigurno je da ova argumentacija zaslužuje širi kontekst.
Računi nakon energetske krize: globalna slika
Prema nedavno objavljenom izvještaju Međunarodne agencije za energiju (IEA), pod nazivom Household Energy Affordability, računi za energiju u domaćinstvima širom svijeta jesu pali sa vrhunca iz 2022. godine, ali su u realnim iznosima i dalje oko 4% viši nego 2019. godine. U jeku krize, izazvane pandemijom i ratom u Ukrajini, računi su 2022. rasli i do 16% na godišnjem nivou.
Energija je danas, globalno gledano, treći najveći trošak domaćinstava, odmah nakon hrane i stanovanja. To objašnjava zašto i relativno mala procentualna promjena na računu izaziva snažnu javnu reakciju. Kada je budžet domaćinstva zategnut, i dva ili tri eura razlike postaju politički i socijalno osjetljiva tema.
U tom smislu, Crna Gora nije izolovan slučaj. Pitanje nije samo da li je cijena povećana, već koliko je račun održiv u odnosu na prihode.
Ulazimo u “doba električne energije”
IEA posebno ukazuje na trend koji je važan i za Crnu Goru: električna energija postaje centralna stavka u kućnim budžetima. Učešće struje u ukupnoj potrošnji energije domaćinstava poraslo je sa manje od 20% početkom dvijehiljaditih na oko 30% danas, dok je u razvijenim ekonomijama već dostiglo 40%.
Razlozi su jasni: više električnih uređaja, sve češća upotreba toplotnih pumpi, električnih vozila i digitalne opreme. Potrošnja električne energije po domaćinstvu globalno raste oko 2% godišnje, dok upotreba nafte i gasa stagnira ili opada.
Ukupna potrošnja domaćinstava na električnu energiju u svijetu 2024. prvi put je premašila bilion dolara.
Ovaj trend ima direktne implikacije na tarifnu strukturu. Cijena električne energije ne sastoji se samo od „energije“ kao robe. Račun čine tri ključne komponente: trošak snabdijevanja, mrežne naknade i porezi i takse. Upravo su mrežne naknade sve značajniji dio računa, jer elektroenergetski sistemi zahtijevaju ulaganja u mrežu, balansiranje i skladištenje energije.
To daje dodatni kontekst tvrdnji EPCG-a da povećanje dolazi iz regulatornih mrežnih usluga, a ne iz cijene same energije. U mnogim zemljama upravo je taj dio računa u porastu.
Najranjivije grupe
IEA upozorava da su domaćinstva sa nižim prihodima i dalje najizloženija riziku energetske neodrživosti. U razvijenim ekonomijama više od 120 miliona domaćinstava troši preko 10% prihoda na grijanje, hlađenje i električne uređaje. Kada se uračuna i prevoz, najsiromašniji slojevi troše i preko 20% prihoda na energiju.
Problem nije samo u cijeni kilovat-sata. Veliki faktor je energetska efikasnost doma. Siromašnija domaćinstva češće žive u slabije izolovanim stanovima i kućama, sa zastarjelim uređajima, pa troše više energije po kvadratu. Bez mogućnosti ulaganja u sanaciju objekata, ostaju u začaranom krugu visokih računa.
U tom kontekstu, model zaštite potrošača do 500 kWh u Crnoj Gori jeste važan socijalni mehanizam. Međutim, iskustva drugih zemalja pokazuju da ciljane mjere, usmjerene ka domaćinstvima sa najnižim prihodima i lošom energetskom efikasnošću, daju dugoročnije rezultate od opštih popusta.
IEA navodi da je u 2025. godini širom svijeta uvedeno više od 120 politika za poboljšanje energetske priuštivosti, ali je tek trećina njih bila jasno ciljano usmjerena ka najugroženijima.
„Priuštiv račun“
Saopštenje EPCG insistira na tezi da je odnos plata i računa danas znatno povoljniji nego 2020. godine. Taj pokazatelj jeste relevantan, ali ne daje potpunu sliku. Pitanje priuštivosti ne zavisi samo od nominalne plate i nominalnog računa, već i od ukupne inflacije, rasta troškova hrane, stanovanja i kredita.
Globalni trend pokazuje da su računi niži nego na vrhuncu krize, ali da se nisu vratili na nivo prije 2019. godine. Istovremeno, energetska tranzicija i elektrifikacija znače da će struja u narednim godinama imati još veći značaj u budžetu domaćinstava.
Zato rasprava o januarskim računima nije samo pitanje jedne tarifne stavke ili jedne zime. To je pitanje dugoročnog modela: kako kombinovati stabilan elektroenergetski sistem, investicije u mrežu i obnovljive izvore, te istovremeno obezbijediti da energija ostane dostupna i priuštiva za sve građane.
U tom balansu leži suština energetske politike. I tu se, na kraju, susreću saopštenje EPCG-a i poruke Međunarodne agencije za energiju: cijena energije više nije samo tržišna kategorija. Ona je društveno pitanje.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Free-pik
