Koliko su države svijeta zaista posvećene borbi protiv klimatskih promjena i ko prednjači, a ko kaska na tom putu? Odgovor na ovo pitanje već dvije decenije nudi Climate Change Performance Index (CCPI), jedan od najvažnijih nezavisnih indeksa koji svake godine rangira zemlje prema efikasnosti njihove klimatske politike, a zajednički ga razvijaju organizacije Germanwatch, NewClimate Institute i mreža Climate Action Network.
Objavljen 18. novembra na marginama COP30 u Brazilu, najnoviji CCPI za 2026. godinu donosi detaljan uvid u klimatske performanse 63 zemlje i Evropske unije, koje zajedno čine više od 90% globalnih emisija gasova staklene bašte. Ovaj izvještaj mjeri koliko je neka zemlja uspješna u smanjenju emisija, prelasku na obnovljive izvore energije, povećanju energetske efikasnosti i sprovođenju klimatski odgovornih politika. Upravo iz tih uglova, pobjednici i gubitnici CCPI-ja svake godine izazivaju pažnju i medija i donosilaca odluka, ali i pokazuju koliko je globalni napredak i dalje spor i neujednačen.
I ove godine, prva tri mjesta na globalnoj rang-listi ostaju prazna – jer nijedna zemlja još uvijek ne sprovodi klimatsku politiku dovoljno ambicioznu i sveobuhvatnu da bi zaslužila najvišu ocjenu. A na vrhu (ostatka) tabele ponovo se nalazi Danska, sa najvećom ocjenom među 63 države + EU koje CCPI obuhvata. Danska je, prema izvještaju, ostvarila vrlo visoke rezultate u oblasti obnovljivih izvora energije, visoku ocjenu u emisijama gasova staklene bašte i klimatskoj politici, dok je u potrošnji energije ostvarila srednji nivo‑performansi. Kao lider u razvoju vjetroenergije (uključujući offshore vjetroelektrane) i sa ambicijom da do 2030. ostvari smanjenje GHG emisija od 70% u odnosu na 1990, Danska je prepoznata kao jedna od država koje postavljaju standarde.
Iza Danske, najbolje ocjene u generalnom poretku imaju UK i Maroko — kao druge i treće najbolje rangirane države (5. i 6. mjesto). Ipak, čak ni one nisu kvalifikovane za “vrlo visoku” ukupnu ocjenu, što ilustrira koliko je mjera i ulaganja potrebno da globalni klimatski ciljevi budu dostignuti.
Sa druge strane, na dnu ljestvice, nalaze se zemlje koje i dalje snažno ovise o fosilnim gorivima. Među najlošije rangiranim su SAD, Saudijska Arabija i Iran. Njihovo neusaglašeno djelovanje u energetici, potrošnji i klimatskoj politici jasno je prepoznato u CCPI‑ju.
Globalno, izvještaj ukazuje na napredak: emisije po glavi stanovnika pokazuju tendenciju pada, obnovljivi izvori doživljavaju masovni rast, a sve više država postavlja ciljeve za net‑zero u budućnosti. Ipak, tempo transformacije i dalje je nedovoljan da bi se ostvarile globalne ambicije iz Pariskog sporazuma.
Tako se navodi da je tokom prošle godine instalirano više od 580 gigavata novih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije, prvenstveno iz solarnih elektrana. Ipak, to još uvijek nije dovoljno za ostvarenje globalnog cilja utrostručenja kapaciteta do 2030. godine. Najbolje rezultate bilježe Norveška, Danska i Švedska, dok su Južna Afrika, Iran i Alžir na samom dnu liste. Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA) upozorava da bi za dostizanje tog cilja godišnja stopa rasta kapaciteta morala premašiti 16,6%.
Region i Crna Gora u CCPI
CCPI trenutno obuhvata 63 države i Evropsku uniju, dakle one koje zajedno generišu više od 90 % globalnih emisija gasova staklene bašte. Kao posljedica toga, manji emitenti, države sa manjim ukupnim emisijama, često nisu uvršteni u listu — i to je slučaj sa Crnom Gorom.
Među zemljama regiona koje jesu u indeksu nalazi se Hrvatska. Prema posljednjem izdanju CCPI‑ja, Hrvatska je 2025. godine zadržala status “low performer” — pala je pet pozicija i rangirana je na 45. mjesto. Dobila je niske ocjene u oblastima emisija GHG‑a, potrošnje energije i klimatske politike, dok joj je u oblasti obnovljivih energije pripala srednja (medium) ocjena.
Prema ocjeni CCPI‑jevih eksperata, Hrvatska ima usvojene zakonske okvire i obnovljene nacionalne planove energije i klime (NECP), što je korak u pravom smjeru. Ipak, značajan problem je nedostatak jasnog datuma za prestanak korišćenja gasa, što je prema mišljenju stručnjaka propuštena prilika da se sredstva i energija usmjere ka obnovljivoj energiji i energetskoj efikasnosti. Takođe, procedura za dobijanje dozvola za projekte obnovljivih energije ostaje dugotrajna, a politička volja za odlučnijim koracima — nedovoljna.
U praksi to znači da, dok Hrvatska formalno održava ambicije, realizacija ostaje spora i neujednačena, što čini da njen stvarni doprinos klimatskoj tranziciji bude ograničen i nepresudan. Reklo bi se da zvuči poznato…
Isključivanje Crne Gore iz analize nije poruka da Crna Gora nije relevantna, nego da njen relativni udio u globalnim emisijama nije velik. No, to ne oslobađa našu zemlju od odgovornosti, niti od potrebe da prati sopstvene klimatske obaveze. Upravo su male i srednje zemlje, kao što je naša, često vrlo ranjive na posljedice klimatskih promjena, a nerijetko imaju potencijal da razviju održive modele razvoja, samo što nemaju “težinu” za indeks poput CCPI‑ja.
Za nas u Crnoj Gori, to znači da se prilikom pripreme izvještaja, analiza ili projekata, ne možemo osloniti samo na globalne benchmark‑indekse. Potrebni su nam domaći i regionalni okviri praćenja: emisija, obnovljivih izvora, energetske efikasnosti, zakonodavstva, politike. CCPI nam može poslužiti kao orijentir — pokazatelj koliko smo daleko od globalnih centara emisija, ali ne i kao alat za ocjenu vlastite ambicije ili potencijala.
Međutim, podatak da jedna od zemalja regiona, Hrvatska, zagovara ambicije ali i da zapinje u implementaciji, može biti korisna ilustracija: slične prepreke (nedovoljna politička volja, spori procesi, neujednačena realizacija) postoje i kod nas. To otvara važan prostor za dalje istraživanje i promišljanje kako bi se i javnosti i donosiocima odluka ukazalo na to šta ovakvi nalazi znače za Crnu Goru i njen put ka održivoj klimatskoj politici.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Free-pik
