Za mnoge je ekologija prostor zajedništva, empatije i solidarnosti. Ali šta se dešava kada borba za čistu rijeku, netaknutu planinu ili domaće sjeme postane oružje ideološke isključivosti? Može li se priroda voljeti samo „našom“ ljubavlju, i postoji li opasnost da se zelene parole pretvore u paravane za šovinističke, rasističke ili nacionalističke narative?
U sjenci deklarativne brige za prirodu, posljednjih godina širom Evrope, ali i na Balkanu, pojavljuju se opasni trendovi u kojima se ekološki diskurs koristi za promovisanje ekstremističkih, nacionalističkih i isključivih politika. Fenomen poznat kao ekofašizam, ili kako ga preciznije naziva naš sagovornik, krajnjedesni ekologizam, postaje sve prisutniji u analizama političkih i društvenih kretanja.
Da bismo bolje razumjeli kako izgleda ta zloupotreba ekologije i postoji li realna opasnost od njenog širenja u Crnoj Gori, razgovarali smo sa Balšom Lubardom, istraživačem i autorom knjige Far-Right Ecologism, koja se bavi vezom između krajnje desnice i ekoloških politika u Mađarskoj i Poljskoj. Njegovo znanje, utemeljeno u višegodišnjem istraživačkom radu, ali i duboko promišljen pristup temi, čine značajno razumljivijim savremene političke dinamike iza naizgled plemenite borbe za životnu sredinu.
Šta je ekofašizam?
Lubarda na početku razgovora pojašnjava kako se pojam ekofašizma često zloupotrebljava ili pogrešno razumije, ističući da on preferira termin “krajnjedesni ekologizam”. „Ipak, ako ostavimo terminološke finese po strani, ekofašizam pretpostavlja upotrebu ekoloških tema, odnosno zaštite životne sredine za ciljeve fašističke i/li krajnjedesne ideologije: autoritarnog nacionalizma koji pravi razliku između “nas” i “njih”. Ali svakako pravim razliku između mizantropskog ekofašizma koji se zasniva na ideji masovnog pomora i želji za stvaranjem nove ‘Nojeve barke’, i diskursa ‘zdravorazumske i neideološke’ ekologije koju zagovara savremena desnica,“ naglašava Lubarda. Objašnjava da mizantropski ekofašisti sebe vide kao novu elitu koja želi uspostaviti paralelni sistem suživota s prirodom (npr. Greenline Front), dok savremena desnica poput Marine Le Pen koristi ekološke teme za promociju kapitalnih investicija i ekološke modernizacije.
Ako ostavimo terminološke i teorijske finese po strani, ekofašizam pretpostavlja upotrebu ekoloških tema, odnosno zaštite životne sredine za ciljeve fašističke i/li krajnjedesne ideologije: autoritarnog nacionalizma koji pravi razliku između “nas” i “njih”.
Lubarda navodi da su istorijski primjeri zloupotrebe ekologije u svrhu ekstremne politike jasni, poput nacističke Njemačke i ministra poljoprivrede Voltera Dera koji je promovisao organsku proizvodnju kao način povezivanja “arijevske rase” sa tlom iz kog potiče. Dodaje da današnje desničarske partije, čak i kada negiraju klimatske promjene, često zagovaraju energetsku nezavisnost i lokalna ekološka rješenja kao dio stvaranja idealnog „autonomnog nacionaliste“. Takođe ističe saradnju ultradesnog Jobika i zelenog LMP-a u Mađarskoj kao primjer kako ekološke politike mogu povezati različite ideološke profile.
Detaljno pojašnjavajući kako nastaje ekofašizam, Lubarda ističe: „Fašizam, pa i onaj ekološki, počinje tamo gdje se rađa osjećaj averzije prema drugom i drugačijem – kada se borba za zaštitu životne sredine, uključujući i borbu protiv klimatskih promjena, vodi mržnjom prema tom drugom: osobama sa invaliditetom, osobama druge boje kože, nacije, vjere, ateistima ili agnosticima, osobama drugačije seksualne orijentacije ili rodnog opredjeljenja.“
Opasnosti ekofašizma na Balkanu
Govoreći o opasnosti ekofašizma na Balkanu, Lubarda kaže: „Kao dijete 90-ih često sam slušao frazu ‘krv i tlo’, a upravo je ta fraza srž ekofašizma – ideja da su određene grupe ljudi ‘prirodne’ u određenim prostorima.“ On upozorava da je problem upravo u tome što ovakve ideje često prolaze bez značajne društvene reakcije, posebno u sredinama gdje se društveni procesi neoprezno predstavljaju kao „prirodni“. Ističe da je Balkan i dalje ranjiv zbog duboko ukorijenjenih ideja o granicama, narodima i seksualnostima kao nečemu što je „prirodno“.
Kao dijete koje je upoznavalo svijet oko sebe 1990tih, vremenu kada je bio limitiran pristup TV kanalima a na programu bile uglavnom političke emisije, zapamtio sam kovanicu koju su često upotrebljavali priučeni lokalni političari: “krv i tlo”. Upravo je ova kovanica srž ekofašizma, ideja da su određene grupe ljudi “prirodne” u određenim prostorima.
Lubarda smatra da Crna Gora nije posebno podložna krajnjedesnom ekologizmu u poređenju s drugim državama, ali ističe određene faktore rizika. „Mogli bismo navoditi razloge zbog kojih je Crna Gora potencijalno sklonija ekofašizmu, poput autokolonijalnih teza o ‘brdovitom Balkanu’, nacionalističkih i desnih društvenih tendencija, ili ekstraktivizma karakterističnog za poluperiferiju kroz ‘revolucionarne razvojne projekte’. Ovi projekti često dovode do isključivanja lokalne zajednice iz procesa odlučivanja, ali i do ekološke degradacije“, objašnjava Lubarda.
Instrumentalizacija ekologije u politici
Kada govori o zloupotrebi ekoloških pitanja u Crnoj Gori, Lubarda navodi da je primjera bilo, ali su uglavnom bili „politički irelevantni“. On posebno ukazuje na „pseudoprimjere”, poput optužbi ekoloških pokreta da su “ekočetnički”, gdje su pojedinci nacionalisti bili dio pokreta, ali taj razlog nije bio relevantan za suštinu pokreta.
,,U prilog tome govori i skorašnja izjava jednog crnogorskog poslanika u kojoj je aktivizam i motivacija za odbranu Velike plaže od planiranog projekta sveden na ‘’krajnjedesni ekologizam” i “radikalnu ljevicu” – kao da ove dvije skupine dominiraju protestima. U svemu tome je možda i za “zelenu priču” u Crnoj Gori dobro to što krajnja desnica sa kojom partija tog poslanika koalira uglavnom nema problem sa ovim projektom”, zaključuje Lubarda. Prema njegovom mišljenju, većina ekoloških pokreta u Crnoj Gori ima NIMBY (ne-u-mom-dvorištu) karakter, koji je „ideološki eklektičan i ne nužno društveno progresivan.“ Ipak, smatra Lubarda, krajnjedesni ekologizam i/li ekofašizam su pojmovi koji se u Crnoj Gori koriste više zarad političkih prozivki, kao gorenavedeni primjeri, nego kao čin (samo)refleksije o tome kakvo “zeleno” društvo želimo.
Same političke partije nisu intrinzično zainteresovane za zaštitu životne sredine, osim ako se radi o njihovim glasačkim uporištima (npr. upotreba ekoloških argumenata u borbi protiv kolektora u Botunu).
Lubarda vidi prostor za instrumentalizaciju ekoloških tema od strane desnih političkih snaga, ali ističe da ove partije nisu bile naročito uspješne u tome: ,,To je dijelom zbog toga što same partije nisu intrinzično zainteresovane za zaštitu životne sredine, osim ako se radi o njihovim glasačkim uporištima (npr. upotreba ekoloških argumenata u borbi protiv kolektora u Botunu). Odsustvo ove intrinzične brige za zaštitu životne sredine među crnogorskim političarima ogleda se u činjenici da se čak ni nominalno zelena partija nije proslavila sistemskim pristupom ekološkim temama. Sa druge strane, mislim da javno mnjenje itekako pokazuje brigu za zaštitu životne sredine – doduše, brigu koja je često povezana sa instrumentalnim pristupom zaštiti prirode: “čuvajmo planinu zato što zahvaljujući planini možemo bolje brendirati i prodati naše proizvode” i sl. Ono što nedostaje je politička mobilizacija ovih tema od strane “preduzetnika” – partija, koja svakako zahtjeva komunikaciono složen i pažljiv pristup’’.
Za postizanje autentičnog i inkluzivnog pristupa ekologiji, Lubarda predlaže otvoren dijalog unutar samih ekoloških pokreta, istinsku brigu za zaštitu životne sredine i izbjegavanje populističkog momenta okupljanja oko praznog označitelja, bilo da se radi o prirodi, državi ili mladima: ,,Vidjeli ste koliko je ljudi izašlo na ulice gradova u Srbiji, između ostalog, u znak protesta protiv projekta koji bi vodio Rio Tinto: ovakve poruke možda omogućavaju masovnost, odnosno imaju potencijal da izvedu mnogo ljudi na ulicu ali suštinska promjena traži vrijednosni “pivot” odnosno istinsku brigu za zaštitu životne sredine.’’
Uloga lokalnih medija i istraživačkog novinarstva
Posebno važnom Lubarda smatra ulogu lokalnih medija i istraživačkog novinarstva, ističući da oni mogu razotkriti „štetne narative u kojima se ekološki projekti prikazuju kao ‘razvojne šanse’ ili univerzalna rješenja za sve društvene probleme.“ Prema njegovim riječima, mediji treba ne samo da analiziraju diskurse već i insistiraju na odgovornosti u djelima – u načinu na koji se društvo ophodi prema životnoj sredini, posebno u kontekstu autoritarnih praksi i isključivanja građana i marginalizovanih grupa iz procesa odlučivanja.
Kada se, na primjer, nepovratno uništenje dijela prirodnog prostora – bilo planine, rijeke ili, kao u aktuelnim slučajevima, plaže – predstavlja kao prilika za ekonomski boljitak, važno je postaviti pitanje: koliko će zaista taj “bolji život” trajati i po koju cijenu?
,,Ali, šta zapravo znači “razvojna šansa”? Šta poručuje slogan “Ne damo đedovinu”? Ko je isključen iz značenja koje ovi slogani podrazumijevaju? Šta znači, na primjer, prisustvo simbola poput “crnog sunca” uz neki od tih slogana, ako ih primijeti aktivista ili novinar koji istražuje pozadinu određenog pokreta? Lokalni mediji često imaju kapacitet da prenesu neposrednije i – usuđujem se reći – “toplije” priče od onih koje nalazimo u mejnstrim medijima. Kada se, na primjer, nepovratno uništenje dijela prirodnog prostora – bilo planine, rijeke ili, kao u aktuelnim slučajevima, plaže – predstavlja kao prilika za ekonomski boljitak, važno je postaviti pitanje: koliko će zaista taj “bolji život” trajati i po koju cijenu?’’, poručuje Lubarda.
Razgovor sa Balšom Lubardom podsjeća nas koliko je važno pažljivo pristupati ekološkim pitanjima, jer njihova zloupotreba ne samo da šteti životnoj sredini, već može poslužiti kao alat za promociju opasnih političkih ideologija ili dnevno-političkih poruka. Lubardin rad jasno pokazuje da zaštita životne sredine mora biti inkluzivna, temeljena na solidarnosti i otvorena za sve – jedino tako možemo spriječiti da ekologija postane oruđe za podjelu i mržnju.
Jasmin Murić
Naslovna fotografija: Unsplash
