Priroda je više nego dobar primjer da je sve povezano jedno s drugim. Bolji kvalitet života čovjeka velikim dijelom „obezbjeđuje“ priroda, a o kvalitetu prirode najbolje govori biljni i životinjski svijet u njoj. Raznovrsnost obezbjeđuje stabilnost ekosistema, a samim tim i naš opstanak. Danas imamo slučaj kad je gubitkom staništa, te krivolovom i lovom divlji životinjski svijet u jako lošem stanju.
Znate priču o Šredingerovoj mački? Štosni misaoni eksperiment je osmislio čuveni njemački fizičar, Evirn Šredinger, da bi “dokazivao” da li je nakon nekog slijeda događaja mačka živa ili mrtva. Da li je ima na nekom prostoru, ili ne.
Taj, najpoznatiji paradoks, mogao bi se komotno zvati i Šredingerov balkanski ris. Pogotovo u Crnoj Gori. Direktorat za šumarstvo i lovstvo Ministarstva poljoprivrede i Lovački savez tvrde da ga imamo na prostoru Crne Gore. Međutim, Centar za zaštitu i proučavanje ptica i NVO Wildlife Montenegro govore da je situacija nešto drugačija.
Rijetka životinja još u prošlosti…
Za balkanskog risa pouzdano je utvrđeno da je, mada rijedak, postojao u Crnoj Gori. Pavle Rovinski, ruski istoričar koji je u Crnoj Gori proveo dobar dio svog života (19. vijek), govorio je da se prilikom lova „ponekad dolazi i do risa“ odnosno da se „vrlo rijetko nailazi na risa“. Firer, prvi ornitolog, istraživač iz Austrije, pominje da mu je prestolonasljednik Danilo, koji je došao nakon smrti kralja Nikole, u cetinjskom dvoru pokazao krzno od risa ulovljenog 1890. godine u Sutormanu, a da je u jednom dvorskom lovu, novembra 1894. godine u planini Bjelasici, u kome je i on učestvovao, pored ostale divljači, ubijen i jedan „jaki primjerak“ risa.
I Jovan Erdeljanović, srpski etnolog, napominje da je u području Bratonožića u ranije doba, takođe, bilo risova.
Surova realnost balkanskog risa
Najmanje brojna podvrsta evroazijskog risa je balkanski ris. Zbog male brojnosti i velike opasnosti od izumiranja ova vrsta se nalazi na IUCN Crvenoj listi (globalna lista sa podacima o statusu očuvanja vrsta).
Danas se prisustvo balkanskog risa kod nas bilježi samo u pograničnim područjima i to veoma rijetko. Kako kažu iz nevladine organizacije Wildlife Montenegro, to nije za pohvalu.
– Kako se radi o životinji kojoj treba veliko prostranstvo, pri čemu se misli na jedinku i njenu teritoriju, kao mala država nikako ne možemo gledati iz nacionalnog ugla jer smo mi samo jedan mali dio sveukupne populacije za koju je već proračunato da je mala. Balkanski ris je definisan kao kritično ugrožena vrsta. To znači da se radi o vrsti čija je populacija redukovana na svega 50-tak odraslih jedinki. Kada su u pitanju faktori ugrožavanja, za balkanskog risa su oni jasno definisani: prirodno mala veličina populacije, limitirana dostupnost plijena i degradacija staništa i krivolov – rekli su iz ove NVO.
Centar za zaštitu i proučavanje ptica je u periodu od novembra 2014. do juna 2018. godine, u područjima Nacionalnog parka „Prokletije“ kao i na pograničnim oblastima između Crne Gore i Kosova, i Crne Gore i Albanije, sproveo četiri nezavisne sezone monitoringa balkanskog risa putem foto-zamki. U toku svake sezone, pozicija foto-zamki je mijenjana u koordinaciji sa kolegama sa Kosova i iz Albanije. Nažalost, u cjelokupnom periodu monitoringa, prisustvo balkanskog risa nije potvrđeno u Crnoj Gori.
Iz Direktorata za šumarstvo i lovstvo negiraju da je balkanski ris istrijebljen kod nas i kažu da se njihova staništa nalaze na Prokletijama i Hajli.
Nedavno sprovedena istraživanja sa međunarodnim partnerima (EuroNatur, Norveški institut za istraživanje prirode, Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN), Komisija za očuvanje vrsta (SSC) velikih mesojeda) govore o nalazima ove vrste na Prokletijama i Hajli, što govori u prilog činjenici da smo sistemskim mjerama, a prije svega donošenjem Zakona o oružju, u najvećoj mjeri suzbili sve destruktivne aktivnosti prema divljoj fauni – kazali su iz Direktorata.
I u Lovačkom Savezu Crne Gore, na osnovu raspoloživih podataka, bilježe prisustvo risa.
– Postoje područja njegove stalne prisutnosti i područja gdje boravi povremeno. O njegovom brojnom stanju u Crnoj Gori sa sigurnošću ne možemo govoriti, možemo utvrditi da su to rijetki primjerci i da je njihova brojnost jako mala – rekli su iz Lovačkog saveza.
Iz NVO WildLife su povodom ove konstatacije pitali zašto insitucije ništa ne rade kako bi povećale njihovu brojnost.
Ako je zaključak da je brojnost mala, zašto institucije ništa ne preduzimaju da se izgrade uslovi za porast brojnosti ove vrste, tj. da se pruže osnovni ekološki uslovi u kojima bi se ova životinja reprodukovala (mir, stanište i dovoljna količina hrane). Predlažemo da se krene od zakonske legislative, jer koliko vodimo računa o budućnosti ove vrste govori i činjenica da ona nije prepoznata ni Zakonom o lovstvu, niti se nalazi na Listi zakonom zaštićenih životinjskih vrsta – kazali su iz Wildlife Montenegro.
Preuzeto iz teksta “IŠČEZAVANJE DIVLJIH VRSTA ŽIVOTINJA U CRNOJ GORI”, autorke Jelene Vukašinović
