Noćno nebo ponekad postane scena za nešto što izgleda kao tiha, svjetlosna predstava – zavjese koje plešu u zelenim, crvenim i ljubičastim nijansama, prelivajući se iznad horizonta. Mjesta koja obično tonu u tamu odjednom se pretvaraju u pozornicu spektakla koji ne režira čovjek, već sama priroda. Ova čudesna pojava zove se aurora i s pravom nosi titulu jedne od najljepših pojava na planeti.
Za mnoge narode kroz istoriju, aurora je bila božanski znak. Inuiti su vjerovali da su to duše predaka koje plešu na nebu. Nordijska mitologija je u ovim svjetlosnim lukovima vidjela sjaj oklopa valkira. A danas, zahvaljujući savremenoj nauci, znamo da je aurora zapravo rezultat složene, ali fascinantne interakcije između Sunca i Zemljinog magnetnog polja.
Kako nastaje aurora?
Sve počinje na Suncu. Kada dođe do snažne erupcije, poznate kao koronalno izbacivanje mase, u svemir se lansira ogromna količina naelektrisanih čestica. Ove solarne oluje putuju više od 150 miliona kilometara i, ako im je pravac ‘dobar’, stignu do Zemlje za dan ili dva. Kada naiđu na Zemljinu magnetosferu, ulaze u složen ‘ples’ s njenim magnetnim poljem.
Ako se polja solarne oluje i Zemlje pravilno ‘poklope’, čestice prodiru u gornje slojeve atmosfere i sudaraju se sa atomima kiseonika i azota. Rezultat? Svjetlosna eksplozija – aurora borealis na sjeveru i aurora australis na jugu.
Zelena boja je najčešća i nastaje kada se čestice sudare s atomima kiseonika između 100 i 200 kilometara visine. Ako je aurora viša, preko 200 kilometara, kiseonik zrači crveno. Atomi azota daju ružičaste i ljubičaste tonove, naročito u nižim slojevima.
Svaka boja priča priču o visini, vrsti atoma i energiji sudara – pravi prirodni laboratorijum u realnom vremenu.
Zašto ne možemo uvijek predvidjeti auroru?
Iako naučnici prate solarne oluje pomoću satelita, predviđanje tačnog vremena i intenziteta aurore ostaje izazov. Oluje često promijene svoj karakter tokom dugog putovanja do Zemlje. Instrumenti mogu najaviti potencijalnu pojavu nekoliko sati unaprijed, ali pouzdane višednevne prognoze još nisu dostižne.
U maju 2024. svijet je svjedočio geomagnetnoj oluji najvišeg stepena – nivoa 5, prvoj takvoj u dvije decenije. Sjaj aurore je zabilježen čak i na mjestima gdje ih nikada ranije nije bilo: viđena je u svih 50 američkih saveznih država, pa čak i na Bahamima i u Indiji. Bila je to najrasprostranjenija aurora u posljednjih 500 godina.
Čarolija i dalje dostupna golim okom
U doba zasićenosti tehnologijom, aurora nas podsjeća koliko smo mali i koliko nam priroda i dalje može oduzeti dah. Iako su fotografije aurore spektakularne, važno je znati da kamere bilježe više svjetla nego što ljudsko oko može da vidi. Ipak, pravi trenutak uživo, pod zvjezdanim nebom, u tišini i strahopoštovanju – ostaje neponovljivo iskustvo.
Dok energetski i komunikacioni sistemi širom svijeta razvijaju strategije zaštite od snažnih geomagnetnih oluja, mi ostali imamo privilegiju da bezbjedno posmatramo ovaj veličanstveni dar prirode. Aurora nije samo naučna pojava, ona je podsjetnik na to koliko je naša planeta čudesna i koliko su naše svakodnevne brige sitne u odnosu na kosmičke procese koji se odvijaju iznad nas.
Zato, ako ikada budete imali priliku da vidite auroru, zastanite. Utišajte se. I samo gledajte. Jer to nije samo svjetlo. To je ples koji povezuje Sunce, Zemlju – i nas.
Jasmin Murić
Fotografije: Unsplash, Pixabay
