Priroda najčešće nudi najpametnija rješenja u borbi sa nedaćama koje nose klimatske promjene, samo ako znamo gdje da gledamo. Jedan takav primjer dolazi iz hladnih predjela Aljaske, gdje naučnici pokušavaju odgovoriti na pitanje: može li nešto tako suptilno i neprimjetno kao što je gljivični micelijum pomoći ljudima da prežive u ekstremnim uslovima?
Odgovor sve više liči na – da.
Ispod šumskog tla, micelijum, ogroman gljivični korijenski sistem komunicira, gradi i ponekad proizvodi ono što poznajemo kao pečurke. Danas, zahvaljujući istraživačima sa Univerziteta Aljaske i Nacionalne laboratorije za obnovljivu energiju, ova nevjerovatna mreža postaje osnova za izradu kompostabilne termoizolacije, materijala koji bi mogao biti revolucionaran način na koji gradimo i štitimo domove.
Od tundre do laboratorije, priroda kao saveznik
Ruralne zajednice Aljaske već godinama trpe posljedice klimatskih promjena. Poplave, erozija, topljenje permafrosta i šumski požari dodatno pogoršavaju uslove života u izolovanim sredinama koje su i bez toga bile suočene sa teškom infrastrukturom. Potreba za sigurnim, toplim i ekološki održivim domovima postaje hitna.
Aljaska bilježi ekstremne temperaturne razlike – od čak -61°C zimi do +38°C ljeti. Takve oscilacije stvaraju ogroman izazov za izolaciju objekata, koja mora biti i efikasna i otporna, ali i pristupačna.
Mnogi stanovnici pribjegavaju korišćenju tvrdih pjenastih izolacionih ploča ili zaptivanju kuća plastičnim materijalima. Problem je, kako ističe Filip Amstislavski, mikolog i istraživač biomaterijala na Univerzitetu Aljaske u Ankoridžu, što ovakvi materijali onemogućavaju „disanje“ kuće i doprinose lošem kvalitetu vazduha.
„Praktično, omotate kuću plastičnom kesom“, kaže on.
Gljive kao nova pjena
Alarmiran količinom otpada koju je zatekao po dolasku na Aljasku, naročito plastične ambalaže koja vjetrom leti preko tundre, završava u potocima i okeanu, Amstislavski je pokrenuo laboratoriju za biomaterijale i odlučio da potraži rješenje u prirodi. Vratio se dječačkom interesovanju za gljive, inspirisan načinom na koji micelijum razgrađuje stablo i reciklira ugljenik.
Zajedno sa inženjerkom Robin Garber-Slajt iz Nacionalne laboratorije za obnovljivu energiju, počeo je razvijati bio-izolaciju korišćenjem lokalne drvne celuloze i autohtone gljivice.
Tajna u micelijumu i mrtvom drveću
Micelijum se hrani drvnom celulozom , a Aljaska, pogođena invazijom potkornjaka (pojavom koju inače ‘potpomažu’ klimatske promjene), nudi obilje mrtvih smrča. Amstislavski to vidi kao idealnu „stočnu hranu“ za gljive, i dodatni način da se smanji rizik od požara koristeći „biomasu koja samo stoji unaokolo“.
Ipak, gljive su izbirljive. Potrebno je bilo pronaći vrstu koja će se rado hraniti ponuđenom celulozom. Nakon opsežnog testiranja, pronašli su „supergljivu“ koja nije probirljiva i uspijeva na različitim vrstama drveta.
Sljedeći izazov bio je osigurati strukturnu stabilnost materijala. Početne verzije izolacije „izgledale su kao piljevina sa gljivom“, prisjeća se Garber-Slajt. Ali tim nije odustajao.
Proces proizvodnje gljivične izolacije izgleda ovako: u „mliječni šejk“ od drvne celuloze i vode dodaje se kultura gljivice, a zatim se mješavina sipa u kalupe i inkubira na policama nalik pekarskim. Nakon što se ploče stvrdnu, zagrijavanjem se dodatno očvršćuju.
Rezultat: tvrde, čvrste, vodootporne ali prozračne ploče koje se mogu potpuno kompostirati. Termički, gotovo su identične tradicionalnim izolacionim materijalima na bazi nafte, poput stiropora.
Realnost i potencijal
Naučnici su već izveli testove u mobilnoj laboratoriji u Ferbanksu, maloj kući na točkovima opremljenoj sa devet panelnih zidova i senzorima za mjerenje temperature i vlažnosti. Tu je izolacija testirana u uslovima gdje su spoljne temperature bile i do -26°C, dok se unutrašnja održavala na ugodnih +18°C.
Dosadašnji rezultati su ohrabrujući. Ploče su otporne na vlagu i buđ, čak i nakon devet godina korišćenja u ekstremnim uslovima. Amstislavski ističe da je materijal veoma otporan na razgradnju i vjeruje da bi mogao trajati koliko i sama zgrada.
Iako proizvod ima ogroman potencijal, da bi bio potpuno ugljenično neutralan, potrebno je obezbijediti održive izvore celuloze i koristiti obnovljivu energiju u procesu proizvodnje. Ipak, mogućnost da micelijum istovremeno služi kao izolacija i sistem za hvatanje CO₂ otvara vrata potpuno novom pristupu gradnji.
Trenutno, najveće interesovanje za ovaj materijal dolazi iz ribarske industrije, kao zamjena za plastične kutije za čuvanje ribe. Ali vizije istraživača idu daleko.
„Voljela bih da mogu ‘uzgojiti’ cijelu zgradu“, kaže Garber-Slajt, „ali još nismo tamo.“
Priroda nam je oduvijek nudila rješenja, samo što ih ponekad tražimo na pogrešnim mjestima. Ova priča iz hladne, izolovane Aljaske podsjetnik je da se inovacija ne mora uvijek rađati u silicijumskoj dolini. Ponekad se rađa iz micelijuma, u šumi, u umu nekoga ko je nekada kao dijete tražio pečurke sa roditeljima.
J.M.
Izvor: Washington Post
Naslovna fotografija: Nacionalna laboratorija za obnovljivu energiju SAD
